Ronjenje na dah

Ronjenje na dah

Duboko udahnite

Ronjenje na dah najrašireniji je i najstariji oblik ronjenja. U povijesti su se ljudi odlučivali na takve pothvate u potrazi za hranom, školjkama ili pak kako bi istražili potopljene objekte. Osnova je kroz tisućljeća ostala ista, jedan duboki udah na površini i istraživanje podmorja moglo je početi.

 

Potreba za novim udahom prekida boravak pod vodom i prisiljava ronioca na povratak na površinu. Za uživanje u bojama i živom svijetu podmorja od opreme je nužna jedino ronilačka maska. Kretanje kroz more olakšavaju peraje, a disanje na površini disalica. U hladnijem moru i u slučaju duljega boravka u moru upotrebljava se neoprensko odijelo.

Miro Andrić
Budući da je količina kisika u tijelu ograničena i smanjuje se kad ne dišemo, da bismo produžili boravak pod morem, potrošnja kisika trebala bi biti „ekonomična”. Evo nekoliko smjernica:
  • prije zaranjanja na nekoliko trenutaka treba potpuno opustiti sve mišiće (najbolje plutajući potrbuške), kako bi do njih došlo što više svježe krvi bogate kisikom
  • zaranja se nakon izdisanja „starog” zraka iz pluća i udisanja maksimalne količine novoga zraka
  • na početku zarona primjenjuje se i zamah ruku, kako bi se što manje „mlataralo” perajama po površini i tako trošilo energiju i kisik
  • nakon toga ruke se drže uz tijelo, koje mora biti što ispruženije kako bi se smanjio otpor kretanju kroz more
  • obratiti pozornost na tehniku mahanja perajama, koje mora biti odmjereno, kao i na kretnje pod morem, koje moraju biti opuštene
  • kod izranjanja se iz maske može lagano kroz nos udisati višak zraka (nastaje jer se smanjivanjem okolnoga tlaka zrak u maski širi) –inače „iscuri” iz maske u vidu mjehurića.

Osim rekreativnoga ronjenja na dah, postoje još dvije kategorije: natjecateljsko ronjenje na dah i podvodni ribolov, za koje se osim osnovne opreme (maska, disalica i peraje) upotrebljava i specifična oprema kao što su: monoperaja, duga neoprenska odijela, podvodna puška i dr. Za takve aktivnosti nužna je dobra psihofizička sprema, a preporučljiva je i detaljnija edukacija o fiziologiji ronjenja na dah, specifičnim opasnostima i ozljedama te prvoj pomoći.

 

Iako naizgled jednostavno, ronjenje na dah potencijalno je vrlo opasan sport. Jedna od najopasnijih stvari koju ronilac na dah može napraviti jest forsirano disanje (hiperventilacija pluća) prije urona. Takvom radnjom uspijeva „prevariti” svoje tijelo jer se želja za udahom javlja znatno kasnije i dobiva se osjećaj da može duže ostati pod vodom. Ovo je najčešći uzrok utapanja ronilaca na dah, jer se ronilac ne uspijeva vratiti na površinu prije nesvjestice zbog nedostatka kisika u krvi.

 

Radi vlastite sigurnosti, i kod ronjenja na dah obvezno se treba pridržavati pravila ronjenja u paru. Dok jedan ronilac roni, drugi ga s površine pogledom prati sve do sigurnoga izrona. A kako bi bili uočljiviji za brodice koje prolaze u blizini, ronioci na dah uz sebe moraju imati ronilačku plutaču.